komakino1

Bio

"Nigdje je na svakom mjestu gdje je pusto, dosadno, samotno, kišovito, hladno. Nigdje je svako mjesto, jer je gotovo svako mjesto takvo. Katkada, treba dodati bez mnogo uvjerenja. Katkada je nigdje. Sada je nigdje. I jučer je bilo. Po tomu čovjek zna da stari. (...) Nigdje je bilo svuda oko mene, nigdje je bilo preko ulice i kod susjednog izloga, nigdje je bilo svuda gdje pada kiša i gdje ne pada kiša. Nigdje je bilo neograničeno. Mogao sam isto tako stajati i na bilo kojem drugom mjestu, a ne pred ovim vratima, ne u Ilici, ne u Zagrebu, mogao sam isto i nešto drugo raditi osim ništa. Ali, shvatite, zaboga, sve je to samo naizgled. Gdje god bio, ovakav, bio bih nigdje. Ali ni to ne mijenja nepobitnu činjenicu da stojim baš ovdje, nigdje drugdje. Ovdje je moje nigdje. Ovdje sam ja. Kiša se još uvijek rušila odozgo niodakle i padala u nigdje, a ja sam visio kao mrtvi šišmiš i žene su me se bojale, prolaznici obilazili u luku. Činilo mi se, da se već sebe sjećam u sličnim situacijama. Sve sam to već valjda proživio. A kiša još uvijek pada. Ja stojim i ne odlazim. Neću ni otići. Barem ne tako skoro. Možda ne sutra. Možda ne prekosutra. Možda ne cijeli ovaj tjedan." Kiša - A. Šoljan "Ne, jer ona više nije tu... Tu su samo ruke, što te grle... Tebe (kako je ovo ludo i smiješno!) - posljednji dodir sa životom! A glava... glava moja, moja misao, sve ono što mi još ostaje od života: ovaj krajnji napor da se otkinem od tebe, da se oslobodim, da živim... sve je to već kod njih, kod onih koji ostaju, u čije se sjećanje selim kao u vječnost." Zagrljaj - R. Marinković "Žnaš, kume, to šu krivolovči, raubšičeri. A to nije uživanje. Ješam ti pričao, kume, kako šam špavao? Špavam ti ja, špavam... Špavam ja, kad najedanput kuč, kuč u prožor. Uštanem ti ja, kume, to ješt dignem še iž kreveta, mješeč šja, a pred prožorom golubiča, žnaš. Što kažeš, kume? A ja ti še ništa ne razumijem u tumačenje šnova. I kuč, kuč, golubiča po prožoru. A da šam otvorio ko žna? - možda je bila duša, a kume? Nije, a? A eto, ja še ne ražumijem. Ma kako je ona kuč, kuč... A gledao šam neki dan jedan film o čaru Makšimilijanu kako šu ga komuništi ubili u Mekšiku. A žena mu čariča u Miramaru kod Tršta. Kad je čar iždahnuo... Kad je čar iždahnuo, eto čariči na prožor njegove duše u liku golubiče. I pješmu pjeva: Otvori prožor duša je moja... A ti kažeš, kume, da nije? A ješi li ti, kume, kada vidio kako še kanarinči ljube? Ja šam vidio. To je šjajno kako še ljube i jako žanimljivo. Ko bi rekao, tako šitni štvorovi..." Kiklop - R. Marinković "Bog Vam dao zdravlja i generalski čin, a mi ćemo Vam se samo diviti, gospodo." Gribojedov - Teško pametnome "Obećavam vam, ovo neće biti zadnji rat. Čim eliminiraš jednog neprijatelja, odmah nađeš drugog." Chinaski; Politika - Južno od mjesta gdje sjevera nema, Bukowski "Na koncu konca, današnja medicina i poljodjelstvo još su na rumentarnom stupnju. Znanost je našeg vremena napala tek sitni odjeljak na polju ljudskih bolesti, pa ipak ona stalno i uporno širi područje svog djelovanja. Naša agrikultura i hortikultura uništavaju korov tek tu i tamo te uzgajaju možda dvadesetak korisnih biljaka, ostavljajući mnogo većem broju da uspostave ravnotežu kako same najbolje znaju i umiju. Mi usavršavamo naše omiljene biljke i životinje – a kako ih je malo! – malo po malo selektivnim uzgojem; sad nova i bolja breskva, sad grožđe bez koštica, sad opet ljupkiji veći cvijet, sad prikladnija sorta goveda. Mi ih poboljšavamo postupno, zato što su naši ideali nejasni i samo uvjetni, a naše znanje vrlo ograničeno; ali i zato su naši ideali nejasni i samo uvjetni, a naše znanje vrlo ograničeno; ali zato što je Narav u našim nespretnim rukama bojažljiva i spora. Jednog će dana sve to biti bolje organizirano, pa onda i još bolje. Ta struja stalno teče, bez obzira na povremene oseke. Čitav će svijet biti inteligentan, školovan i uključen u suradnju; pokoravanje će Naravi napredovati sve brže i brže. Na koncu ćemo mudro i oprezno ponovno uspostaviti ravnotežu životinjskog i biljnog svijeta u skladu s našim ljudskim potrebama. Tu ćemo prilagodbu, velim, morati obaviti, i to valjano; obaviti zapravo za sva vremena, u prostoru vremena kroz koje je skočio moj stroj. Zrak je bio slobodan od gamadi, zemlja od korova i gljiva; posvuda je bilo voće i umilno i prelijepo cvijeće; na sve strane lepršali su blistavi leptiri. Dostignut je ideal preventivne medicine. Bolesti su zgažene. Za sve vrijeme boravka nisam vidio ni traga od zaraznih bolesti. A kasnije ću vam morati reći da su te promjene duboko utjecale i na procese truljenja i raspadanja. To je utjecalo i na društvene trijumfe. Vidio sam čovječanstvo nastanjeno u sjajnim domovima, veličanstveno odjeveno, a ipak ga nisam zatekao obuzeta nikakvih teškim radom. Nigdje ni traga od borbe, ni društvene ni ekonomske. Nestali su dućani, oglasi, promet, sva trgovina od koje je izgrađeno tijelo našega svijeta. Bilo je sasvim prirodno da toga zlatnog povečerja u skoku prihvatim ideju o društvenom raju. Problem je porasta stanovništva riješen, pretpostavio sam, i tako je pučanstvo prestalo rasti. Ali s tom promjenom uvjeta neizbježno dolazi i prilagodba toj promjeni. Što su, ako čitava biološka znanost nije tek hrpa zabluda, uzroci ljudske inteligencije i jedrine? Nedaće i sloboda: uvjeti pod kojima aktivni, jaki i lukavi opstaju, a slabiji propadaju; uvjeti koji daju prednost vjernom savezu sposobnih ljudi, suzdržljivosti, strpljivosti i odlučnosti. A institucija obitelji, i sve emocije koje iz nje izviru, divlja ljubomora, nježnost prema potomstvu, roditeljska samozatajnost, sve to nalazi svoje opravdanje i podršku u neposrednim opasnostima koje prijete potomstvu. Ali danas, gdje su te neposredne opasnosti? Pojavljuje se neraspoloženje, i ono će rasti, prema bračnoj ljubomori, prema strasnom materinstvu, protiv svih strasti; sve je to postalo nepotrebno, sve nam je to danas neugodno, sve su to ostaci divljaštva, neskladnosti u profinjenom i udobnom životu. Pomislio sam na tjelesnu slabost tih ljudi, na njihovu nedostatnu inteligenciju, na te velike i obilne ruševine, i to je u meni ojačalo uvjerenje da su uspjeli savršeno ovladati Prirodom. Jer nakon boja dolazi Mir. Ljudski je rod bio jak, energičan i inteligentan, i sva mu je ta obilata vitalnost služila da mijenja uvjete u kojima živi. A sad je nastupila reakcija na te izmijenjene uvjete. Pod tim novim okolnostima savršene udobnosti i sigurnosti, ta neumorna energija, koja je kod nas snaga, pretvara se u slabost. Čak i u naše doba određene sklonosti i želje, nekad nužne za preživljavanje, postale su stalan izvor neuspjeha. Tako primjerice tjelesna hrabrosti i ljubav prema boju, civiliziranom čovjeku baš nisu od velike koristi – mogu mu čak bit i i na smetnju. A u stanju tjelesne ravnoteže i sigurnosti, moć će, intelektualna kao i tjelesna, biti sasvim deplasirana. Sudio sam da tu već tisućama godina nije bilo nikakve opasnosti od rata ili pojedinačnog nasilja, baš kao ni opasnosti od divljih zvijeri ili pomora od pošasti koji bi zahtijevali krepko zdravlje, baš kao što nije bilo ni potrebe za teškim radom. Za takav su život ljudi koje bismo nazvali slabima opremljeni jednako dobro kao i jaki, pa stoga više i nisu slabi. Oni su zapravo opremljeni bolje, zato što jake sapinje razdražljiva snaga za koju nemaju izlaz. Nema sumnje da je suptilna ljepota zgrada što sam ih vidio bila posljedica posljednjih izboja sad već jalove energije čovječanstva, prije nego što se ono smirilo u savršenoj harmoniji sa životnim uvjetima – bio je to procvat te velike pobjede s kojim je počeo posljednji veliki mir. Takva je bila čak i sudbina energije u slučaju sigurnosti; ona se trošila na umjetnost i erotizam, a onda su došli mlitavost i truljenje. Na koncu će umrijeti čak i taj umjetnički zamah – što se uskoro i dogodilo u vremenu kojemu sam bio svjedokom. Kititi se cvijećem, plesati, pjevati na suncu: eto što je ostalo od umjetničkih duha, samo to i ništa više. Ali čak će na koncu i to izbljedjeti u zadovoljenoj neaktivnosti. Mi se stalno oštrimo na brusu bola i nužnosti, ali mi se čini da je tu taj mrski brusni kamen napokon pukao!" Vremenski stroj - H. G. Wells "Uzdići se; lebdjeti tiho u večeri, u podnevu; lebdjeti iznad brežuljka. Mahneš rukom - dalje, gore! zatim opet u ravnoteži. Sama, neviđena; gledajući sve tako tiho ondje dolje, sve tako lijepo. Nitko ne vidi, nitko ne mari. Oči drugih naš zatvor; njihove misli naš kavez. (...) Ali kad ja govorim sebi, tko govori? - sahranjena duša, duh stjeran unutra, u središnju katakombu; ja koje se zaredilo i napustilo svijet - kukavički možda, ali ipak nekako lijepo dok nemirno leprša sa svojom svjetiljkom gore-dolje po mračnim hodnicima. 'Više to ne mogu podnijeti', kaže njen duh. (...) To je duh koji jadikuje nad svojom sudbinom, duh tjeran ovamo-onamo, stanuje na sagovima koji se smanjuju - oskudna uporišta - stisnute krpe nestajućeg svemira - život, vjera, muž, djeca, tko zna kakve divote i krasote što ih je načas znala nazrijeti u doba djevojaštva. 'Ne za mene - ne za mene.'" Nenapisani roman - V. Woolf "Neka se ljudi natječu tko će upamtiti riječi što većeg broja popularnih pjesama ili imena glavnih gradova država ili pak tko će znati koliko je žita prošle godine požnjela Iowa. Nakljukaj ih nezapaljivim podacima, potpuno zaguši "činjenicama" tako da se osjete ispunjeni, a apsolutno zadovoljni informacijama. Tada će imati osjećaj da misle, dobit će dojam kretanja bez pomicanja. A bit će sretni, jer se činjenice takve vrsti ne mijenjaju. Nemoj im davati kakvu sklisku materiju, kao što su filozofija ili sociologija, kojima se povezuju stvari. Tim se putem ide k sjeti. Svaki čovjek koji zna rastaviti TV zid i ponovno ga sastaviti, a to danas zna najveći broj ljudi, sretniji je od svakog onog tko pokušava logaritamskim računalom izmjeriti ili uskladiti svemir, koji se jednostavno neće izmjeriti ili uskladiti a da se pritom čovjek ne osjeti životinjski osamljeno. Ja to znam." Fahrenheit 451 - R. Bradbury

Latest Insta posts

Current Online Auctions